Ordinacija psihijatra
Sa kabinetom za psihoterapiju
Dr. Sandić
Zadnje dodano
12/04/11
Značajnije stručne publikacije: Na pragu "Velike debate", i danas, 2010? Više
Tel.: ++ 387 33 645 112
Psihodinamika depresije
Psihodinamika depresije
Proučavanje depresije kojem se gigant savremene psihologije i psihoanalitičke teorije, prof. Sidney Blatt, posvetio posljednjih 30 godina rezultiralo je nizom naučnih publikacija, a 2004. godine i knjigom „Iskustva depresije: teoretske, kliničke i istraživačke perspektive“ (Experiences of Depression: Theoretical, Clinical, and Research Perspectives).
Korjene za vlastiti postulat o esencijalno dva različita tipa depresije iznalazi još u Freudovom djelu „Žalovanje i melanholija“ kada Freud identificira dva različita mehanizma koja se registriraju u razvoju ovako teškog psihičkog stanja:
a) depresiju fokusiranu primarno na interpersonalna pitanja, poput ovisnosti, bespomoćnosti, osjećanja gubitka i napuštenosti
b) depresiju koja potiče od stroge, kažnjavajuće savjesti (superego), te je odlikuje prevashodno samokritizirajući stav, nesigurnost u pogledu samovrednovanja, te osjećanja neuspjeha i krivice
Svojim neumornim istraživačkim radom, okružen timom saradnika, Blatt u današnje vrijeme postulira dva esencijalno različita intrapsihička mehanizma koji, svaki na svoj način, dovode do razvoja depresivne simptomatologije. Ovo elaborira i evidentnim razlikama u kliničkoj slici tzv. anaklitičke i introjektivne depresije.
Anaklitička depresija
Osobu koja se, stručnom terminologijom, odlikuje anaklitičkim osobinama odlikuje posebna bazična relacija s bliskim osobama, kao i prevladavajuće strahovanje da bi mogla biti napuštena i/ili nevoljena. Njeno psihičko funkcionisanje centrirano je na ovisnost o drugima, kako bi udovoljila svojim emocionalnim potrebama izrazito ovisnog tipa. Razvija se primarno kao posljedica „gubitka objekta“ i najčešće nije komplicirana osjećanjem krivnje.
Dominantne emocije koje odlikuju ovakav tip depresije obuhvatajuju osjećnje bespomoćnosti, slabosti ličnosti, strahove od napuštanja. S druge strane kao direkntu posljedicu pomenutog registruju se intenzivne želje ovako oboljele osobe da se neko brine o njoj, i da je štiti. Osoba koja pati od depresije anaklitičkog tipa ispoljava i stanovite poteškoće u toleriranju odgađanja kada je u pitanju udovoljavanje njenim gore navedenim emocionalnim potrebama, što u skladu s razvojnim psihodinamskim postulatima parcijalno odgovara uzrastu malog djeteta.
Osjećanje zadovoljstva osobe anaklitičkog tipa najčešće je privremeno, i potiče od iskustva da je uvjerena da je voljena. Aspekt ovisnosti koji se registrira kod anaklitičke ličnosti je ovisnost upravo poput djetinje.
Ovaj tip depresije može biti udružen s čitavim spektrom psihičkih poremećaja poput poremećaja prehrane, te pokušajima suicida poglavito onim koji involviraju uzimanje prekomjerne količine medikamenata.
Introjektivna depresija
Ovaj tip depresije mogućno je okarakterizirati i kao samokritizirajući tip depresivnog raspoloženja. Može se nazvati i „superego oblikom“ depresije. Tipično je odlikuje kažnjavajuće, strogo osjećanje sumnje u samoga sebe, izražen samokritizirajući stav, osjećanje krivice, stida i depresivni afekat. Vrlo često osobe koje pate od ovog tipa depresivnog raspoloženja naginju ka uključenju u različite aktivnosti kako bi na taj način kompenzirale vlastiti osjećaj inferiornosti, nedostatnosti, bezvrijednosti i krivice. Tipično je da imaju vrlo visoke standarde (strog superego), te stoga ispoljavaju konstantnu potrebu za performancom i postizanjem različitih dostignuća.
Usljed vrlo visokih, nerijetko gotovo nedostižnih standarda postavljenih od strane strogog superega nisu u stanju postignute standarde i ciljeve doseći u potpunosti, te upravo stoga pate od osjećanja krivice i stida jer doživljavaju kako ne žive u skladu s vlastitim očekivanjima, ili pak po njihovom mišljenju očekivanjima njima bliskih osoba, nerijetko i šireg socijalnog miljea). Ovakav životni stil jasno ukazuje na oštećenje, umanjenje kapaciteta za uživanjem.
Istraživanja ukazuju da pacijenti s visokim nivoom introjektivne depresije mogu ispoljavati ozbiljne suicidalne tendence, te počiniti vrlo letalne pokušaje samoubistva. Jedno od psiholoških tumačenja ovakvih sklonosti odnosi se na to da potreba osoba s introjektivnim odlikama da održe lični i javni imidž snage i perfekcije rezultira konstantnom potrebom za samodokazivanjem. Osjećaju se kao da su uvijek na nekoj vrsti propitivanja, osjetljivi su na bilo kakav nagovještaj kritike ili neuspjeha i često su nesposobne da se okrenu drugim osobama, čak i onim najbližima, i da s njima podijele vlastite misli, zabrinutosti i eventualno potraže i pomoć.
NAPOMENA: U odnosu na kompleksnost psihičkog aparata, te šarolikost i isprepletenost ljudskih doživljavanja, svakako je neophodno pomenuti da se u praksi nerijetko nalazi na kombinovani tip depresije, koji u sebi sadrži i anaklitičke i introjektivne elemente.
 |
 |
Proučavanje depresije kojem se gigant savremene psihologije i psihoanalitičke teorije, prof. Sidney Blatt, posvetio posljednjih 30 godina rezultiralo je nizom naučnih publikacija, a 2004. godine i knjigom „Iskustva depresije: teoretske, kliničke i istraživačke perspektive“ (Experiences of Depression: Theoretical, Clinical, and Research Perspectives).
Korjene za vlastiti postulat o esencijalno dva različita tipa depresije iznalazi još u Freudovom djelu „Žalovanje i melanholija“ kada Freud identificira dva različita mehanizma koja se registriraju u razvoju ovako teškog psihičkog stanja:
a) depresiju fokusiranu primarno na interpersonalna pitanja, poput ovisnosti, bespomoćnosti, osjećanja gubitka i napuštenosti
b) depresiju koja potiče od stroge, kažnjavajuće savjesti (superego), te je odlikuje prevashodno samokritizirajući stav, nesigurnost u pogledu samovrednovanja, te osjećanja neuspjeha i krivice
Svojim neumornim istraživačkim radom, okružen timom saradnika, Blatt u današnje vrijeme postulira dva esencijalno različita intrapsihička mehanizma koji, svaki na svoj način, dovode do razvoja depresivne simptomatologije. Ovo elaborira i evidentnim razlikama u kliničkoj slici tzv. anaklitičke i introjektivne depresije.
Anaklitička depresija
Osobu koja se, stručnom terminologijom, odlikuje anaklitičkim osobinama odlikuje posebna bazična relacija s bliskim osobama, kao i prevladavajuće strahovanje da bi mogla biti napuštena i/ili nevoljena. Njeno psihičko funkcionisanje centrirano je na ovisnost o drugima, kako bi udovoljila svojim emocionalnim potrebama izrazito ovisnog tipa. Razvija se primarno kao posljedica „gubitka objekta“ i najčešće nije komplicirana osjećanjem krivnje.
Dominantne emocije koje odlikuju ovakav tip depresije obuhvatajuju osjećnje bespomoćnosti, slabosti ličnosti, strahove od napuštanja. S druge strane kao direkntu posljedicu pomenutog registruju se intenzivne želje ovako oboljele osobe da se neko brine o njoj, i da je štiti. Osoba koja pati od depresije anaklitičkog tipa ispoljava i stanovite poteškoće u toleriranju odgađanja kada je u pitanju udovoljavanje njenim gore navedenim emocionalnim potrebama, što u skladu s razvojnim psihodinamskim postulatima parcijalno odgovara uzrastu malog djeteta.
Osjećanje zadovoljstva osobe anaklitičkog tipa najčešće je privremeno, i potiče od iskustva da je uvjerena da je voljena. Aspekt ovisnosti koji se registrira kod anaklitičke ličnosti je ovisnost upravo poput djetinje.
Ovaj tip depresije može biti udružen s čitavim spektrom psihičkih poremećaja poput poremećaja prehrane, te pokušajima suicida poglavito onim koji involviraju uzimanje prekomjerne količine medikamenata.
Introjektivna depresija
Ovaj tip depresije mogućno je okarakterizirati i kao samokritizirajući tip depresivnog raspoloženja. Može se nazvati i „superego oblikom“ depresije. Tipično je odlikuje kažnjavajuće, strogo osjećanje sumnje u samoga sebe, izražen samokritizirajući stav, osjećanje krivice, stida i depresivni afekat. Vrlo često osobe koje pate od ovog tipa depresivnog raspoloženja naginju ka uključenju u različite aktivnosti kako bi na taj način kompenzirale vlastiti osjećaj inferiornosti, nedostatnosti, bezvrijednosti i krivice. Tipično je da imaju vrlo visoke standarde (strog superego), te stoga ispoljavaju konstantnu potrebu za performancom i postizanjem različitih dostignuća.
Usljed vrlo visokih, nerijetko gotovo nedostižnih standarda postavljenih od strane strogog superega nisu u stanju postignute standarde i ciljeve doseći u potpunosti, te upravo stoga pate od osjećanja krivice i stida jer doživljavaju kako ne žive u skladu s vlastitim očekivanjima, ili pak po njihovom mišljenju očekivanjima njima bliskih osoba, nerijetko i šireg socijalnog miljea). Ovakav životni stil jasno ukazuje na oštećenje, umanjenje kapaciteta za uživanjem.
Istraživanja ukazuju da pacijenti s visokim nivoom introjektivne depresije mogu ispoljavati ozbiljne suicidalne tendence, te počiniti vrlo letalne pokušaje samoubistva. Jedno od psiholoških tumačenja ovakvih sklonosti odnosi se na to da potreba osoba s introjektivnim odlikama da održe lični i javni imidž snage i perfekcije rezultira konstantnom potrebom za samodokazivanjem. Osjećaju se kao da su uvijek na nekoj vrsti propitivanja, osjetljivi su na bilo kakav nagovještaj kritike ili neuspjeha i često su nesposobne da se okrenu drugim osobama, čak i onim najbližima, i da s njima podijele vlastite misli, zabrinutosti i eventualno potraže i pomoć.
NAPOMENA: U odnosu na kompleksnost psihičkog aparata, te šarolikost i isprepletenost ljudskih doživljavanja, svakako je neophodno pomenuti da se u praksi nerijetko nalazi na kombinovani tip depresije, koji u sebi sadrži i anaklitičke i introjektivne elemente.