Nukleus adikcije
psihodinamsko stanovište postavlja u stanje akutnog ili pak hroničnog teškog nezadovoljstva ličnosti. Svakako je činjenica da postoje velike razlike među pojedincima u odnosu na to u kojoj mjeri, i kojim kvalitetom, na svjesnom planu doživljavaju ovo emocionalno stanje. Tako, s jedne strane, postoje osobe koje ovaj bolni afekat osjećaju izrazito neprijatnim, čak i toliko intenzivnim da im predstavlja veliku poteškću trpiti ga. No, postoje i ličnosti koje osjećaju tek neodređeni tip blažeg neraspoloženja (tzv.
disforija), koji im je nejasan i teško om ga je čak i verbalizirati. Nerijetko se kod osoba koje zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance kao faktor koji svakako facilitira pojavu zloupotrebe, te i ovisnosti, registruju izvjesni tipovi poremećaja ličnosti (
posebno granični), kao i različite psihičke manifestacije kako
neurotskih, tako i
psihotičnih procesa. Tako mnoge osobe s već dijagnosticiranim psihičkim bolom, no i one koje se nisu obratile za stručnu pomoć, posežu za samo-medikacijom koristeći pri tome različite raspoložive supstance. U svim slučajevima posezanja za psihoaktivnim tvarima funkcije brige o samom sebi evidentno su insuficijentne i/ili izvitoperene (što ukazujue na nedovoljnu integriranost dobre majčinske figure u intrapsihičkoj strukturi ovisnika, a što se zbilo u ranoj životnoj dobi, tj. tokom veoma
ranih stadijuma psihofiziološkog rasta i sazrijevanja), a bolni afekat stupa u interakciju s zamagljenim kognitivnim i emocionalnim kapacitetima da se anticipira opasnost. Nadalje, kontinuirana upotreba psihoaktivnih tvari precipitirat će nastanak još dubljih lezija, odnosno dovodi do razvoja niza adiktivnih mehanizama koji počinju vladati ličnošču.
U srži adiktivne predispozicije date ličnosti, prema
psihodinamskom stanovištu, nalaze se perzistirajući razvojni defekti u poimanju vlastitog
Ja, te organizaciji cjelokupne ličnosti ovisnika. Poseban akcent stavljen je na defektan okvir koji je djetetu ponuđen u okrilju porodičnog miljea tokom procesa njegovog odrastanja i formiranja u zasebnu jedinku. Naime, on svojim odlikama i te tako snažno utiče na formiranje po ovom tipu vulnerabilne strukture ličnosti. Tako u porodicama u kojima su odrastali kasniji ovisnici nerijetko registrujemo pojedine oblike ponašanja koji značajno ometaju zdraviji razvoj djeteta. To su npr. različiti vidovi zanemarivanja od strane roditelja, čitav spectrum haotičnih porodičnih odnosa, a od težih i jasnije vidljivih poremećenih interpersonalnih relacija znaju se evidentirati i zlostavljanje, kao i zloupotreba psihoaktivnih supstanci od strane jednog, nekada i oba roditelja. Odrastajući u ovakvoj porodičnoj klimi djetetovi kapaciteti za regulaciju afekta, osjećaj samovrednovanja, zdrave međuljudske odnose i brigu o samom sebi bivaju ozbiljno pogođeni. I tako psihoaktivne supstance u kasnijoj životnoj dobi ovim osobama znaju poslužiti kao sredstvo kojim će pokušati upravo da ublaže, kontrolišu, promijene ili potpuno utišaju bolna emocionalna iskustva koja su za njih isuviše intenzivna, a u nekim slučajevima, pak, ujedno i jako konfuzna.