Ordinacija psihijatra
Sa kabinetom za psihoterapiju
Dr. Sandić
Zadnje dodano
12/04/11
Značajnije stručne publikacije: Na pragu "Velike debate", i danas, 2010? Više
Tel.: ++ 387 33 645 112
Anksioznost (Tjeskoba)
Psihološke hipoteze
U većini psiholoških hipoteza i generalizirani anksiozni poremećaj i panični ataci izvorno su izučavani u okviru modela anksiozne neuroze. Stoga se psihološke teoretske postavke fokusiraju na genezu anksioznosti kao esencijalnu osnovu za manifestaciju oba tipa navedenih poremećaja. Kako se definicija i priroda anksioznosti, kao i njena geneza, unekoliko razlikuju u okviru različitih psiholoških teorija i psihoterapijskih škola, u ovom istraživanju će se predočiti grubi prikaz pojedinih psihoterapijskih orijentacija, s posebnim osvrtom na psihodinamsko tumačenje neurotske anksioznosti.
Sigmund Freud (1856 – 1939), otac psihoanalize i tvorac teorije o nesvjesnom ljudske psihe, anksioznost sagledava kao stanje napetosti pred unutrašnjom, intrapsihičkom opasnosću tj. kao osjećanje nedefinisanog straha koje prijeti Egu. On i njegovi sljedbenici smatraju da anksioznost izazivaju potisnuti psihički sadržaji koji tvore jezgro svakog neurotskog konflikta. Isti ostaju u domenu nesvjesnog, a sam sukob je na relaciji Ego (Ja, svjesno) – Id (nagoni, nesvjesno) – Superego (nad - Ja, savjest). Ukratko rečeno, psihoanalitička škola anksioznost sagledava kao reakciju na opasnost unutrašnje i nesvjesne nagonske prirode.
Jedan od ogranaka Freudovih nasljednika predstavljaju naučnici koji su postavili tzv. teoriju objektnih odnosa. Neki od značajnijih predstavnika ove teorije su Melanie Klein (1882 – 1960), René Árpád Spitz (1887 – 1974), Margaret Mahler (1897 – 1985), a u novije doba i Otto Kernberg. Kao značajan element u nastanku anksioznosti oni navode strah od gubitka objekta i/ili srah od gubitka ljubavi objekta. Pri tome objekat je sve ono "čega jedan subjekt ili lice mogu da budu svjesni, prema čemu imaju izvjestan stav, ili na šta reaguju; svaka faza, aspekt ili dio sredine u najširem smislu: jedinica situacije koja ima relativno konstantan smisao za neko lice. Objekti mogu biti materijalni (tačnije rečeno fizički), socijalni ili apstraktni (tj. konceptualni)" (English i English: 1972).
Karen Horney (1885 – 1952), njemački neofrojdist, također smatra da je tjeskoba emocionalna reakcija na skrivenu unutrašnju opasnost. Ona akcentira izrazitu neugodnost koja prati ovu psihopatološku manifestaciju koja se ogleda u bespomoćnosti i nemogućnosti sagledavanja uzroka nastanka iste. Hornajeva uvodi i koncept bazične anksioznosti koja se može u patološkom obliku formirati već u periodu ranog djetinjstva. Tada se ista ispoljava kroz osjećanje usamljenosti, bespomoćnosti, sićušnosti i napuštenosti u svijetu koji je spreman da optužuje, napada, obmanjuje i zavidi. Dijete sredinu doživljava kao neprijateljsku. Hornajeva upravo u ovoj dječijoj spoznaji, zbog ovakve percepcije, iznalazi značajnu sklonost za predispozicuju ka ispoljavanju tjeskobe u kasnijoj, odrasloj životnoj dobi osoba.
Herbert "Harry" Stack Sullivan (1982 – 1949), također neofrojdist, drži da je osjećaj usamljenosti najbolnije ljudsko iskustvo. On smatra da je kvalitet interpersonalnih odnosa kojima je osoba okružena esencijalan za nastanak anksioznosti. Samu tjeskobu sagledava kao intenzivno i neprijatno stanje tenzije koje nastaje kao posljedica doživljaja neslaganja ili ugroženosti interpersonalnih odnosa. Kao posljedica ovog kod pojedinih osoba razvija se osjećanje prijeteće opasnosti, te bespomoćnosti, a vezano za mogućno isključenje iz određenog segmenta društvene zajednice u kojoj se osoba nalazi (pripadanje grupi). Sullivan i njegovi sljedbenici stoga smatraju da bitan uzrok nastanka anksioznosti može biti i čovjekovo isključenje, odnosno ispadanje iz grupe. Sullivan-ov naučni dorpinos je i taj da je proširio tehniku terapije psihoanalizom na tretman pacijenata sa teškim mentalnim poremećajima, poglavito shizofrenijom.
Egzistencijalistička psihologija i egzistencijalistička psihoterapija, čiji su glavni predstavnici Rollo May (1909 – 1994), Viktor Frankl (1905 - 1997) i Irvin D. Yalom, korjene za svoje stavove iznalaze u egzistencijalističkoj filosofiji. Ovo se poglavito odnosi na djela J.P.Sartre-a, S.Kierkegard-a i M.Heidegger-a. Egzistencijalisti fokus postavljaju na razvoj samosvjesnosti pojedinca koji se ostvaruje radeći poglavito na pitanjima samoće, beznačaja i smrtnosti čovjeka. Anksioznost egzistencijalno orijentisani psihijatri sagledavaju kao nespremnost čovjeka da prihvati neizbježnost sopstvene smrti. Kao drugi aspekt istog straha navode 'strah od ne biti ja'. Prema teoretskom stanovištu egzistencijalne psihologije esencijalno prisutan strah od sopstvene smrti u ovim situacijama premiješta se u okvire socijalne interakcije.
Normalna anksioznost
Patološka neurotska anksioznost
Hipoteze o nastanku anksioznih poremećaja
Psihološke hipoteze