Dijalog između ljekara i pacijenta uvijek sadrži i elemente podrške, odnosno suporta. Upravo stoga predstavlja i jedan od oblika psihoterapijske intervencije. Tako su verbalne intervencije psihijatra upućene psihički oboljelim pacijentima oduvijek imale terapeutski učinak. Navodeći ovakvu intervenciju čiji sadržaj isključivo ovisi o ličnosti psihijatra (njegovoj empatijskoj sposobnosti, intuiciji itd.), a koji ne posjeduje edukaciju iz određene psihoterapijske tehnike, neophodno je naglasiti da ova intervencija, mada znanstveno nestrukturisana, ipak predstavlja psihoterapijski postupak u širem smislu.
English i English (1972) u Obuhvatnom rječniku psiholoških i psihoanalitičkih pojmova navode sljedeće: „Psihoterapija: Upotreba svake psihološke tehnike u liječenju mentalnog poremećaja ili neusklađenosti. Ovaj termin je veoma opšti. On uključuje 'liječenje vjerom', sugestiju, hipnozu, psihoanalizu, omogućavanje odmora, uvjeravanje, savjet, savjetovanje koje treba da ukloni strepnju, psihodramu, itd... Ovaj termin ne govori o ozbiljnosti poremećaja (može da postoji psihoterapija za psihozu ili za sisanje palca), trajanju ili intenzitetu liječenja, ili o teorijskoj orijentaciji terapeuta. Ali termin treba zadržati za liječenje od strane stručno obučenog lica – tj. kliničkog psihologa, psihijatra, ili psihijatrijskog društvenog radnika.'
E. Klajn i suradnici 1999. U Hrvatskoj publiciraju „Psihološku medicinu“ gdje psihoterapiju opisuju kao „psihološku metodu liječenja u kojoj se putem odnosa terapeuta i pacijenta razvija specifična relacija koja pomaže otkrivanju i mijenjanju određenih karakteristika pacijenta, kao i gubitku odnosno olakšavanju simptoma. Centralni ljekoviti faktor je transfer, odnosno prijenos emocija s pacijenta na liječnika i analiza tog odnosa.“
Istorijat psihoterapije
Analitičke (psihodinamske) psihoterapije
Neanalitičke psihoterapije
Metoda aktivne imaginacije Phyllis Krystal