Ordinacija psihijatra
Sa kabinetom za psihoterapiju
Dr. Sandić
Zadnje dodano
12/04/11
Značajnije stručne publikacije: Na pragu "Velike debate", i danas, 2010? Više
Tel.: ++ 387 33 645 112
Psihoterapija
Kako je otkrivena psihoterapija
Strukturisana psihoterapijska intervencija tj. znanstveno forumulisan dijalog psihijatra – pacijenta novijeg je datuma. Naime, tek kraj XIX vijeka biva obilježen pojavom savremenog psihoterapijskog pristupa koji se ogleda u korišćenju definisanog terapijskog zahvata. Ovo se zbilo u pariškoj bolnici Salpêtrière, a zasluge pripadaju pofesoru, neuropsihijatru, Jean Martin Charcot-u (1825 – 1893). Charcot u okviru bolnice Salpêtrière 1882. godine osniva i prvu neurološku kliniku. No, iako je dao značajne doprinose na polju neurološke znanosti, Charcot-ovo korišćenje hipnoze u liječenju pacijentica oboljelih od histerije proslavio ga je znatno više od njegovih neuroloških dostignuća. Smatravši histeriju neurološkim oboljenjem koje je genetski predisponirano, koristio je hipnozu kako bi kod ovako oboljelih pacijentica inducirao hipnotičko stanje svijesti. Uvodeći ih u hipnozu sugerirao im je da se oslobode evidentne konverzivne simptomatologije, poput histerične oduzetosti, sljepoće itd. Njegova dostignuća na ovom planu mijenjaju francusko stručno i javno mnijenje koje je do tada vladalo u naučnim krugovima o validnosti hipnoze kao tehnike liječenja. Naime, do tada je ovaj psihoterapijski metod bio odbacivan i tretiran kao mesmerizam1. Charcot-ov hipnotički metod se pokazuje efikasnim, te se ubrzo uvodi u kliničku praksu u vodećim neuropsihijatrijskim klinikama širom Evrope. Charcot-ov ugled vrsnog profesora i pedagoga (na časovima u Salpêtrière studentima je prikazivao ženske slučajeve histerije) privlačio je studente iz čitave Evrope. Neki od njegovih učenika docnije će postati poznate ličnosti kao Sigmund Freud, Joseph Babinski, Pierre Janet, Georges Gilles de la Tourette, Alfred Binet.
Sigmund Freud, prisustvujući časovima nastave i liječenja hipnozom u Salpêtrière, u početku svog rada s duševnim bolesnicima bio je pobornik liječenja hipnozom. No, tokom rada uočava sve veći značaj kvaliteta dijaloga koji se odvija između njega i pacijenta. Ovaj dijalog, u početku nestrukturisan, Freud će vremenom ograničiti na četrdeset i pet minuta označivši ga terminom seansa. Istražujući odlike psihičkih oboljenja, uočivši određene zakonitosti kako u mehanizmu njihovog nastanka tako i potrebi za specifičnim pristupom u liječenju, otkrio je osnove psihodinamske teorije. Tako je S. Freud definisao pojmove nesvjesnog, predsvjesnog i svjesnog dijela psihičke strukture čovjeka. Opisao je njihov dinamski odnos odgovoran za nastanak neurotskog oboljenja. Definišući instance ličnosti podijelio je psihičku strukturu na id, ego i superego. Analizirajući sadržaj snova i slobodne asocijacije pacijenata, kao i omaške u svakodnevnom životu, otkrio je skrivene, potisnute želje i fantazije, te motive koji znatno određuju čovjekovo ponašanje, percepciju realiteta, odnos prema sebi i drugima. Kroz praktični rad s pacijentima S. Freud postavlja temelje novoj psihoterapijskoj metodi liječenja, psihoanalizi. Shvata je kao psihoterapijsku tehniku u kojoj se koristi strukturisani dijalog čiji se sadržaj analizira. Prateći raport pacijenta dok govori o svojim tegobama ovom metodom razotkriva se nesvjesno jezgro konflikta, transferiranje neadekvatnih stavova i ponašanja pacijenta u odnosu na terapeuta, i to prevashodno onih koje je nekada gajio prema roditeljima. Upravo S. Freud je ukazao na neophodnost njihove analize, kao i analize nesvjesnih vidova otpora koji se neminovno javljaju u terapijskom procesu. No, Freudov metod liječenja od samog začetka pa do danas ostaje privilegija bogatije klijentele.
Dužina trajanja liječenja koju zahtijeva sprovođenje psihoanalize bila je ključni faktor koji je doveo do razvoja vremenski manje zahtjevnih tehnike poput npr. analitički orijentisane psihoterapije. Modifikacije klasičnog psihoanalitičkog postupka, kao i uvođenje novih psihoterapijskih tehnika, zahtijevao i novonastali socijalni milje nakon Drugog svjetskog rata obzirom na masu traumatiziranih ljudi, uz manjak educiranog kadra. Tako se pojavljuju i tehnike grupnih psihoterapija. Nadalje, šarolikost psihičkih poremećaja, npr. PTSP vojnih obveznika i onih preživjelih iz koncentracionih logora itd., uslovila je pojavu novih psihoterapijskih metoda, kao što su to gestalt terapija, logoterapija itd. Obzirom na, u današnje vrijeme, veliku šarolikost psihoterapijskih pristupa prilikom klasificiranja istih iskrsavaju stanovite poteškoće. No, podjela na analitičke i neanalitičke psihoterapije je opšteprihvaćena i u savremenim naučnim krugovima.
Istorijat psihoterapije
Analitičke (psihodinamske) psihoterapije
Neanalitičke psihoterapije
Metoda aktivne imaginacije Phyllis Krystal
Strukturisana psihoterapijska intervencija tj. znanstveno forumulisan dijalog psihijatra – pacijenta novijeg je datuma. Naime, tek kraj XIX vijeka biva obilježen pojavom savremenog psihoterapijskog pristupa koji se ogleda u korišćenju definisanog terapijskog zahvata. Ovo se zbilo u pariškoj bolnici Salpêtrière, a zasluge pripadaju pofesoru, neuropsihijatru, Jean Martin Charcot-u (1825 – 1893). Charcot u okviru bolnice Salpêtrière 1882. godine osniva i prvu neurološku kliniku. No, iako je dao značajne doprinose na polju neurološke znanosti, Charcot-ovo korišćenje hipnoze u liječenju pacijentica oboljelih od histerije proslavio ga je znatno više od njegovih neuroloških dostignuća. Smatravši histeriju neurološkim oboljenjem koje je genetski predisponirano, koristio je hipnozu kako bi kod ovako oboljelih pacijentica inducirao hipnotičko stanje svijesti. Uvodeći ih u hipnozu sugerirao im je da se oslobode evidentne konverzivne simptomatologije, poput histerične oduzetosti, sljepoće itd. Njegova dostignuća na ovom planu mijenjaju francusko stručno i javno mnijenje koje je do tada vladalo u naučnim krugovima o validnosti hipnoze kao tehnike liječenja. Naime, do tada je ovaj psihoterapijski metod bio odbacivan i tretiran kao mesmerizam1. Charcot-ov hipnotički metod se pokazuje efikasnim, te se ubrzo uvodi u kliničku praksu u vodećim neuropsihijatrijskim klinikama širom Evrope. Charcot-ov ugled vrsnog profesora i pedagoga (na časovima u Salpêtrière studentima je prikazivao ženske slučajeve histerije) privlačio je studente iz čitave Evrope. Neki od njegovih učenika docnije će postati poznate ličnosti kao Sigmund Freud, Joseph Babinski, Pierre Janet, Georges Gilles de la Tourette, Alfred Binet.
Sigmund Freud, prisustvujući časovima nastave i liječenja hipnozom u Salpêtrière, u početku svog rada s duševnim bolesnicima bio je pobornik liječenja hipnozom. No, tokom rada uočava sve veći značaj kvaliteta dijaloga koji se odvija između njega i pacijenta. Ovaj dijalog, u početku nestrukturisan, Freud će vremenom ograničiti na četrdeset i pet minuta označivši ga terminom seansa. Istražujući odlike psihičkih oboljenja, uočivši određene zakonitosti kako u mehanizmu njihovog nastanka tako i potrebi za specifičnim pristupom u liječenju, otkrio je osnove psihodinamske teorije. Tako je S. Freud definisao pojmove nesvjesnog, predsvjesnog i svjesnog dijela psihičke strukture čovjeka. Opisao je njihov dinamski odnos odgovoran za nastanak neurotskog oboljenja. Definišući instance ličnosti podijelio je psihičku strukturu na id, ego i superego. Analizirajući sadržaj snova i slobodne asocijacije pacijenata, kao i omaške u svakodnevnom životu, otkrio je skrivene, potisnute želje i fantazije, te motive koji znatno određuju čovjekovo ponašanje, percepciju realiteta, odnos prema sebi i drugima. Kroz praktični rad s pacijentima S. Freud postavlja temelje novoj psihoterapijskoj metodi liječenja, psihoanalizi. Shvata je kao psihoterapijsku tehniku u kojoj se koristi strukturisani dijalog čiji se sadržaj analizira. Prateći raport pacijenta dok govori o svojim tegobama ovom metodom razotkriva se nesvjesno jezgro konflikta, transferiranje neadekvatnih stavova i ponašanja pacijenta u odnosu na terapeuta, i to prevashodno onih koje je nekada gajio prema roditeljima. Upravo S. Freud je ukazao na neophodnost njihove analize, kao i analize nesvjesnih vidova otpora koji se neminovno javljaju u terapijskom procesu. No, Freudov metod liječenja od samog začetka pa do danas ostaje privilegija bogatije klijentele.
Dužina trajanja liječenja koju zahtijeva sprovođenje psihoanalize bila je ključni faktor koji je doveo do razvoja vremenski manje zahtjevnih tehnike poput npr. analitički orijentisane psihoterapije. Modifikacije klasičnog psihoanalitičkog postupka, kao i uvođenje novih psihoterapijskih tehnika, zahtijevao i novonastali socijalni milje nakon Drugog svjetskog rata obzirom na masu traumatiziranih ljudi, uz manjak educiranog kadra. Tako se pojavljuju i tehnike grupnih psihoterapija. Nadalje, šarolikost psihičkih poremećaja, npr. PTSP vojnih obveznika i onih preživjelih iz koncentracionih logora itd., uslovila je pojavu novih psihoterapijskih metoda, kao što su to gestalt terapija, logoterapija itd. Obzirom na, u današnje vrijeme, veliku šarolikost psihoterapijskih pristupa prilikom klasificiranja istih iskrsavaju stanovite poteškoće. No, podjela na analitičke i neanalitičke psihoterapije je opšteprihvaćena i u savremenim naučnim krugovima.
Istorijat psihoterapije
Analitičke (psihodinamske) psihoterapije
Neanalitičke psihoterapije
Metoda aktivne imaginacije Phyllis Krystal